U izdanju ,,Štampara Makarija” iz Beograda i ,,Obodskog slova”, Podgorica, ovih dana je objavljena prozna knjiga „Priručnik samoće”, iz pera Rodoljuba Ćorića, pisca iz Mojkovca, koja se od sjutra može kupiti na svim kioscima u Crnoj Gori, po cijeni od 3.99 eura.
,,Ova nova knjiga primamljivog naslova ,,Priručnik samoće” je prvo Ćorićevo prozno ostvarenje. U nekoj žanrovskoj određenosti ova proza se ne može svrstati u roman, a nije ni pripovijetka. Po jezičkoj strukturi, iskazu i značenju, najbliža je esejistici, mada ima i pasaža poetike u prozi, ali ne i proznih pjesama. Ova krajnje initimistička knjiga je odraz dubljeg promišljanja autora o smislu života, gdje se njen tvorac po vlastitom ubjeđenju našao na sredokraći života, u dobi bližoj zrelosti nego mladalačkim zanosima”, piše književnik Veselin Mišnić .
On ističe da pisac ne negira postojeće stanje, te da je svjestan težine trenutka u kojem se neke druge i drugačije istine udijevaju u njegovu javu i prihvataju kao jedine, ali ono iskonsko u njemu, tragalačko prije svega, i ljudsko, ne dozvoljava da se zaboravljaju trenuci koji su bili dio neke minule ljepote i sreće.
,,Pisac svjesno lovi trenutke, on se ne zadržava na velikim plohama moćnih istorijskih igrarija i dešavanja izvan dodira i kontrole malog i običnog čovjeka. Drugi besprizorno skidaju kajmak. Fantastama kojima pripada Ćorić ostaje za utjehu nada i goli život. Pisac ove knjige je itekako svjestan da svako ima neki svoj kutak samoće, mjesto gdje se razračunava sa ličnim demonima i suočava sa istinom, gdje liječi rane zadobijene u vječnoj borbi preživljavanja, borbi opsatanka. U tom brlogu koji je osmišljen za tihovanje, katkad i tihu patnju, izgnani stavlja na svježe uboje meleme spravljene u zavičajnim ljekarnama, svjestan da te pouzdane znakove stradanja ništa neće ukoniti. Ono, postoje i one nevidljive rane, koje ne reaguju na meleme i izlječenje, to su žive rane sjećanja, nanesene ko zna kada i od koga, na obodima nekad čiste duše, i koje se nose do sudnjega dana”, bilježi Mišnić.
Dodaje da piscu ovih esejističkih zapisa nema tog zavičajnog okrilja, kao da ni života ne bi bilo.
,,Ćorić se u svojoj prozi ne bavi velikim temama. Ne zadire u nepoznata prostranstva. U nešto što nijesu preživjeli sopstveni nervi. Takve teme zahtijevaju mnogo više vremena i prostora, da bi se njima neko podrobnije bavio. One su ostavština za prošlost. On se bavi sadašnjim trenutkom, onaj minuli ne zaboralja, ali ga ne apostrofira kao bitnost, on govori o malim ljudima i njihovim sudbinama, slabostima pojedinaca, koji nijesu odoljeli pritiscima novih vremena, ne priklanja se pomodnostima i uticajima koji pristižu sa strane i koji ne donose ništa dobro. Konačno i stalno, pisac se bavi sobom, samoironijskom određenošću, svojom samoćom iz koje crpi inspiraciju za svoje umne uzlete, ali istovremeno traga za odgovorima na pitanja koja su ga i natjerala na osamu. On zna da bez izolovanosti i samoće nema ni stvaralaštva”, zaključuje Mišnić.
A.Ć.


Knjiga za samotnjake

,,Priručnik samoće nije knjiga lakog sadržaja, ona zahtijeva čitaoca koji umije da promišlja. Ova knjiga je ipak samo priručnik, čije izvorno značenje ove riječi ukazuje na nešto što je naizgled uzgredno sažimanje djelova jednog kompleksnijeg mozaika naše stvarnosti. Priručnik, kakav god bio, po svrsi postojanja treba samo da uvede u neku opsežniju priču, on je putokaz za one koji su se našli u nepoznatoj sredini, usmjerava tragaoca da cilju lakše dođe. Da nije tako, ova knjiga bi umjesto Priručnika bila Knjiga samoće, što će možda u nekom drugom vremenu i postati. Ovako, ostaje to što jeste i to što joj je Ćorić namijenio da bude. Priručnik samoće. Knjiga pisana za samotnjake, kojima i sam Ćorić pripada”, bilježi književnik Veselin Mišnić.